Nensi
Nensi

Moje je ime Nensi Dubravec, imam 29 godina. Bila sam 12-godišnjakinja kada smo moja šest godina mlađa sestra Ines i ja došle u SOS Dječje selo Lekenik.

Sjećam se da je bio šesti mjesec i da me bilo jako strah. Naime, sestra i ja već smo neko vrijeme boravile u Domu za djecu. Iako isprva u velikom strahu, brzo sam se priviknula na Lekenik te pronašla prijatelje među vršnjacima. Mlađa seka Ines uvijek je bila uz mene. Kad je naša mama umrla, Ines je imala samo tri godine. Ubrzo se tata psihički razbolio i od tada sam ja preuzela i majčinsku i očinsku ulogu. Bila sam joj sve.

Po dolasku u Lekenik smjestili su nas u kuću kod SOS mame Gordane, gdje su nas dočekali SOS brat i seka. U SOS Dječjem selu iznad svega sam cijenila obiteljsko okruženje. SOS mama bila nam je podrška u svemu. Ona je znala na koji način utješiti, pružiti podršku, ali i poviknuti te izvesti nas na pravi put. Jako sam se vezala za svoju SOS mamu pa sam tako i nakon odlaska iz Sela svaki Božić, Uskrs pa često i vikende provodila u Lekeniku. I dandanas, kad god mi treba neki savjet ili pak recept za dobar kolač, nazovem svoju SOS mamu.

Osim toga, upravo njoj trebam biti zahvalna što sam danas medicinska sestra na odjelu onkologije u Dječjoj bolnici u Klaićevoj u Zagrebu. Ona je u meni prepoznala empatiju i volju za pomaganje drugim ljudima. Kada je došlo vrijeme da odlučim o upisu u srednju školu, SOS mama me savjetovala da probam upisati srednju medicinsku školu. Iako je okolina sumnjala u moj uspjeh i s podsmijehom govorila da neću nikada završiti tu školu, mene je tjerao inat. Htjela sam dokazati da ja to mogu! Tako je i bilo. SOS mama je bila jako ponosna!

Kada je sestra završila srednju školu i izašla iz SOS Zajednice mladih, počele smo zajedno živjeti u stanu koji su nam ostavili roditelji. Zahvaljujući Udruzi SOS Dječje selo Hrvatska, ušla sam u program poticaja za uređenje stana. I taman kada sam seki namjestila sobu i krevet, ostala sam trudna. Dvije godine kasnije našoj se obitelji pridružila još jedna djevojčica i tako smo postali roditelji dvije prekrasne curice.

Oduvijek sam znala da želim biti mama. Unatoč svim nedaćama koje su me snašle u životu, zacrtala sam si samo jednu stvar – želim imati obitelj! I danas je imam. Moja je obitelj divna, djevojčice su prekrasne, Robi je odličan tata kojeg cure obožavaju, a seka im je omiljena teta.


Često znam razmišljati o svojim biološkim roditeljima i o tome koliko smo zapravo teško živjeli. Ja sam se u SOS Dječjem selu prvi put susrela s perilicom za rublje, kupaonicom i WC školjkom unutar kuće te mogućnošću da se svaki dan mogu otuširati. Naime, seka i ja smo odrasle u jednosobnom stanu bez kupaonice i bez WC-a. Na WC smo išle van, bilo ljeto ili zima na -10 stupnjeva, a kupali smo se samo nedjeljom, i to u plastičnoj kadi koja je bila usred kuhinje. Imali smo maleni crno-bijeli televizor, ali ne i telefon.

Nakon zaista puno događaja koje sam proživjela, danas, s 29 godina, mogu reći da sam najponosnija na činjenicu što mi se pružila prilika odrasti u SOS Dječjem selu Lekenik. Zbog toga danas imam svoju obitelj!