Anita
Anita

Moje ime je Anita Čavrag. U SOS Zajednicu mladih došla sam s 15 godina, pri kraju prvog razreda gimnazije. Samostalno sam se odlučila na taj korak zbog teške obiteljske situacije u kojoj sam se tada nalazila. Smatram to najboljom odlukom koju sam dosad donijela.

Kada sam došla u Zajednicu mladih, osjetila sam da sam prodisala. Odjednom sam mogla raditi sve ono što i drugi normalni tinejdžeri žele raditi, a što ja nikada dotad nisam smjela. Za mene je to bio potpuno nov način života i još uvijek se sjećam ushićenja zbog silnog povjerenja i slobode koju sam uživala. Za mene su to povjerenje i sloboda predstavljali vrlo snažnu poruku: da sam vrijedna dobrih stvari u životu. I dobre stvari su se počele i događati.

Najveći utjecaj na mene imali su odgojitelji u Zajednici s kojima sam stvorila bliske odnose i koji su mi u to vrijeme bili veliki uzor. Promatrajući njih, stvarala sam viziju o tome kakva osoba želim biti. Njihova vjera u mene davala mi je vjetar u leđa i hrabrost da se suočim sa svim izazovima na tom putu. Razgovori s njima pomogli su mi i da razjasnim pitanje odabira budućeg zanimanja. Odlučila sam: bit ću psiholog. Jednoga dana do mene je stigla zanimljiva vijest. Organizacija United World College ponudila je stipendiju za jednu mladu osobu iz SOS-a kako bi završila srednju školu po prestižnom IB programu u – Kostariki. Prijavila sam se na natječaj i nekoliko mjeseci kasnije sve je bilo spremno za put. Iduće dvije godine bile su prepune neobičnih doživljaja i avantura.

Nakon dvije godine koledža, stekla sam IB diplomu koja mi je omogućila upis na fakultet u SAD-u, gdje sam ostvarila svoje srednjoškolske ambicije, a četiri godine kasnije diplomirala sam psihologiju i filozofiju. No to nije bilo samo lijepo i uzbudljivo, već i izazovno iskustvo jer me konstantno tjeralo na izlaženje izvan zone ugode, pri čemu sam morala razviti veliku upornost, izdržljivost i snalažljivost. Stvorilo mi je osjećaj društvene odgovornosti te me naučilo ne samo poštivanju već i veličanju međuljudskih razlika. Za mene je to bilo transformativno iskustvo koje mi je otkrilo koliko snažna mogu biti, i koje ću zauvijek nositi sa sobom.


U meni je ostao trajan osjećaj zahvalnosti te potreba da se nekako nekome odužim za sve. No ne postoji jedna ili nekoliko osoba koje stoje iza mene. Iza mene stoji cijela mreža ljudi koja me poticala i vjerovala u mene čak i onda kad ja nisam imala vjere u samu sebe. Iza mene stoji cijeli jedan sustav: SOS, koji mi je svojom materijalnom potporom omogućio život u inozemstvu i koji me nastavio podržavati i kada sam se naposljetku odlučila vratiti u Hrvatsku te nastaviti svoje obrazovanje na diplomskom studiju.

Danas imam 28 godina i magistra sam psihologije na stručnom osposobljavanju u tvrtki kojoj je glavna djelatnost omogućiti mladim ljudima da iskuse čari učenja i rada u inozemstvu te tako otkriju i ostvare svoje potencijale.

Ako bih mogla poslati neku poruku mladima koji se nađu u sličnoj situaciji kao ja, rekla bih da je svaka osoba puno više od onoga što trenutačno jest: ona je i sve ono prekrasno što može postati. Zato je važno okružiti se ljudima koji vjeruju u vas – ljudima koji se prema vama odnose kao prema osobi kojom imate potencijala biti. Ponekad je to sve što je potrebno kako biste se to odvažili i postati.